Draga mama,

Mars je super. Stigli smo prije mjesec dana i već mi je puno lakše disati, jer su se nova pluća prilagodila meni i ja njima. Put nije bio naporan jer smo spavali, osim ona dva dana na sredini. Probudili su nas da pogledamo Zemlju iz svemira, što je, naravno, završilo predavanjem o postanku svemira, ekologiji i povijesti čovječanstva, što smo već toliko puta slušali, da nas je pola ponovo zaspalo i bez injekcije.

No, zabavno je bilo lebdjeti po brodu. Dali su nam magnetske šlape, ali su nam ih trebali zalijepiti za noge, ako su mislili da ih ne skidamo. Malo smo se sudarali i pri tome urlali tko može jače, pa je učiteljica prekinula zabavu, bacila na nas polje sila kao mrežu i odvukla nas u hrpi do skladišta, kako je Tino nazvao spavaonicu. Učiteljica nas je pitala je li mi znamo što njoj to sve treba i onda smo opet sve do kraja slijetanja spavali.

Kad su nas drugi put probudili na Marsu, mislio sam da će mi se glava raspasti i vrtilo mi se svaki put kad bih neoprezno koraknuo i poskočio u zrak. Prije nego što smo zaspali u brodu još na Zemlji, jedan striček u uniformi objasnio nam je na je na Marsu hodanje malo drukčije nego doma, ali ja baš nisam pažljivo slušao.

Jučer smo hodali po površini. Učiteljica mi je dozvolila da ponesem tri mala kamenčića za zbirku i ako ih dobro sakrijem, možda mi ih neće uzeti na povratku. Ostali iz razreda su još uvijek dosta pospani i jedva su čekali da nas potrpaju natrag u šatl i odvezu u bazu na spavanje. Ma, zapravo, tu gdje su nas iskrcali i nema drugog do kamenja i prašine. Ali, zato grad iz daljine izgleda baš kao na ovoj razglednici koju ti šaljem.

Mario kaže da mu je teško disati, ali znam da samo izmišlja razloge da nazove doma. Prije dva dana smo razgledavali grad i svako je malo zvrndao prijemnik koji nosi učiteljica, jer se Mario gubio među zgradama, upadao u neke sasvim jasno vidljive rupe na pločniku, zaostajao kad god bismo zamakli za ugao. Trebao je ostati doma, ako mene pitaš. Na kraju je učiteljica morala smanjiti domet prijemnika na dva metra i zaprijetila mu da ako se još jednom izgubi da će ga vratiti u brod i uspavati do kraja puta.

Sve su zgrade neobično visoke i metalno sive izbliza, ali iz daljine se presijavaju u svim bojama, pogotovo kad nema mnogo oblaka. Pri vrhu su šiljate i izgledaju kao rogovi, osim lukova stambenih zgrada, koji su tanki i svijaju se visoko iznad svih ostalih zgrada. Naš je vodič na sva usta hvalio grad i rekao da je Mars božji dar za arhitekte. Nema više prozora na dvorište, pogleda na smetlište, kaže on, svaka je soba s pogledom. Ne znam, arhitektura se sluša tek na drugoj godini akademije, valjda čovjek zna što govori.

Ali, mama, tebi se ovdje ne bi svidjelo. Nismo vidjeli niti jedan dućan ni prodajni centar. Jelena je pitala vodiča gdje može kupiti bar suvenir, kad već nema prodavaonica cipela, jer ta se kući ne zna vratiti s novcima, pa su nas odveli do terminala sličnog ovom s kojeg ti se javljam. Sve što vam treba, naručite terminalom i čekat će vas kad se vratite s posla, rekao je vodič, pri tome se nagnuo prema učiteljici, ali ona je prebrzo isključila komlink i nismo ništa čuli. Ne možeš ni čitati s usana jer je po danu i bez oblaka staklo kacige potpuno crno kad gledaš izvana.

E, a tek da vidiš kako izgledaju farme! Redovi i redovi, miljuni redova zelenih biljaka, kao naš staklenik, ali mnogo, mnogo puta više. A iznad su okomiti ventilatori, koji se neprekidno vrte i izbaciju zrak po danu, a rasprskavaju sitnu kišu na sve strane grada kad padne noć. Nisam doduše vidio kukce, prave kukce, ali je sve puno sitnih letećih robotića, koji zuje oko svake stabljike. Učiteljica nam je rekla da se sjetimo pčela i oprašivanja iz prvog razreda i da je to isto, samo malo drukčije. Ipak sam, kako si rekla, ponio alergoampule za svaki slučaj, iako mi ovdje očito neće trebati.

Malo je ljudi na ulicama, zato ih valjda niti ne uređuju kao kod nas. Nema fontana (štede vodu, kaže vodič), niti klupica, a ni parkova za igranje. Mislim da u cijelom gradu nisam na ulici vidio niti jednog čovjeka mlađeg od učiteljice. Sami starci, ono, preko dvadeset. Djece nema ni u bazi, osim ako ne računaš ove iz drugih razreda koji su došli s nama koje sve znam i totalno su mi nezanimljivi.

Sve u svemu, Mars mi se sviđa, ali bih se ipak radije vratio kući. Prijemni na akademiji smo pisali danas ujutro, popodne idemo na pshihofizičko. Znam da mogu položiti sve testove bez problema, jer su nam ih još na Zemlji detaljno objasnili. Tek za dvije godine (Marsovske, doduše) kad položim opće predmete, moram birati zanimanje, pa ako u roku završim teraformiranje ili botaniku, a ne građevinu kako smo planirali, mogli bi me već na sljedećem brodu za dvanaest godina poslati kući. Dotle će se tlo na Zemlji oporaviti i izgradit će i tamo biljne farme i bez staklenika.

Mogao bih, doduše, ne proći na akademiju, ali se to ne isplati, jer ionako nema broda za doma prije, a morao bih raditi negdje u međuvremenu. U svakom mi se slučaju više svidja učenje nego rudnici ili meteopostaje do kojih treba putovati površinom tri tjedna kroz pustoš i crvene oluje. Akademija je bar u predgrađu grada.

Ništa ne brini, mama. Pozdravi sve, čujemo se, i ako sve bude kako treba, uskoro se i vidimo.

Robert